Istina je, puno je prošlo, nema prave isprike. Neću davati lažna obećanja (jer znam što su ona ludom), mogu jedino reći da ću se potruditi da slijedeća kolumna ne izađe u zimi.

…nogomet?
Prije nekih mjesec dana, što nam se sada čini kao da je bilo prije godinu dana, u žiži svih društvenih zbivanja bio je nogomet. Definitivno kasnim s komentarima o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, ali jednostavno ne mogu, a da ne spomenem večer kada smo izgubili.

„Sparina je bila. Da, da, sparina! Vruće im je bilo, zato su naši dečki izgubili. Samo se jednom čulo jako navijanje iz birtija. A onda tišina. Tu tišinu sve je bilo grdo za čuti.“
Navedenu izjavu dan nakon poraza dala je starija gospođa iz mog susjedstva. Očito je, dakle, da su svi bili u nogometu. Čak i oni koji su bojkotirali i nisu pratili utakmice, bili su u toku s rezultatima. To jednostavno nije bilo moguće izbjeći.
Ne bojte se, neću ulaziti u duboke analize, zaista nisam stručnjak, a i već smo čuli previše analitičara o toj stvari.  Hoćete na televiziji, u novinama ili još bolje oni iz vašeg dućana ili kafića; svi su imali nešto revolucionarno za reći; kako smo igrali, gdje smo pogriješili, što je Bilić trebao, a što nije učinio, koje smo izmjene trebali obaviti, a koje nismo…
Ono što bih željela komentirati jest euforija koja je vladala za vrijeme prvenstva. Nemam ja ništa protiv nogometa, dapače, podržavam sport, ali neke mi stvari nisu jasne.  

Shvaćam da je to panem et circenses koncept suvremenog društva; bolje da se narod bavi nogometom, stvar nije ozbiljna, a i svima je shvatljiva (da, dečki, i mi cure znamo što je ofsajd tj. zaleđe). Uglavnom nogomet je lijepo sredstvo koje otklanja pažnju od ozbiljnih problema tipa rješavanje kriminala ili gladi u svijetu, za koju se predviđa da će u skoroj budućnosti dosegnuti enormne razmjere. Te stvari su ružne i komplicirane, bolje je zabiti glavu u nogomet.

Jasna mi je i ona priča o buđenju nacionalnog ponosa. Svi kažu, ja im vjerujem, da vas ako dođete na utakmicu na kojoj igraju vaši, atmosfera povuče i navijate kao ludi.
Pitanje koje se tu postavlja jest zašto vam se takav ponos javlja samo na nogometu.
Navijače bih čak optužila za svojevrsno licemjerje.
Ako volite nogomet kao igru, onda bi uvijek trebali navijati za one koji igraju bolje. Prema konceptu fair playa igre, oni su zaslužili pobijediti.
S druge strane, ako navijate za reprezentaciju jer je vaša, zašto onda samo za nogometnu? Pa jednako su naši vaterpolisti, rukometaši, odbojkaši, klizači… pa ne dobivaju takvu pažnju niti podršku. A ne čini mi se da su pravila drugih sportova toliko različitija i neshvatljivija od nogometnih ili da su pak nogometna toliko bolja da bi se trebala cijeniti više od drugih.

…folk?
Baš tu večer kad smo izgubili, Jasku je posjetio jedan Englez, a ja sam igrom slučaja sudjelovala u njegovom razgledavanju noćnog života Jaske.

Znate onu Stingovu I am an Englismen in New York u kojoj pjeva da se osjeća kao vanzemaljac u New Yorku. Dotični dečko si je mogao pomisliti; što je onom Stingu da pjeva o New Yorku, New York je mila majka, nije on bio u Jaski, da je, promijenio bi naslov pjesme u Englishmen in Jaska.

Dečko se dakle našao u našem krasnom gradu u relativno sitne sate i poželio negdje još popiti piće. Pošto je stigao kasno, oko dva, sva su pristojna mjesta već bila zatvorena. Pita on da zar ništa više ne radi.
Pa sad… „znaš, još su jedino otvoreni folk klubovi, ali mi te tamo ne bi vodile. Nije to reprezentativno za nas Hrvate. Tamo ti se svira taj folk.“
I eto problema. Njemu folk znači narodno u smislu kaj su pjevali naši stari. Objašnjavamo mi njemu da je ovaj folk novokomponiran i zapravo nema nikakve veze s hrvatskom narodnom glazbom. To ti je pod istočnim utjecajima i uglavnom od srpskih izvođača.
Frajeru upitnici iznad glave; „Vi Hrvati imate dvije vrste narodne glazbe; tradicionalnu staru narodnu i novu narodnu koja nije vaša?“
Recimo to tako. Dotični se tek sada zainteresirao, želi čuti i vidjeti. Pokušavale smo su objasniti sa se taj folk smatra šundom, ali opet problemi u prijevodu; recimo trash je njemu podžanr heavy metala.
Nakon silnih pregovaranja krenuli mi u jedan takav klub. Na licu mjesta još čudnija situacija; te folk pjesme umiksane su s disko hitovima devedesteih. Dečko se opet čudi što do nas nije došlo ničeg novijeg.
A da ne govorim koliko je čudno bilo pokušavati prevoditi narodnjake na engleski; I dont wanna black, I dont wanna brown, from now on I just love blonde ili naša predstavnica na Eruosongu; Because the grass didnt grow yet where my high hill went.
U takvim trenucima počnete tražiti skrivenu kameru jer to ne može biti istina.
Uglavnom svaki naš pokušaj da mu objasnimo folk je propao. Uložile smo silan trud  da to ne ispadne nešto po čemu bi on trebao zapamtiti svoj posjet Hrvatskoj, a najvjerojatnije smo postigle suprotan efekt.
Ali kada pogledamo istini u oči taj folk zapravo se uvukao u naše društvo i postao jedan od vodećih glazbenih žanrova koje kod nas klinci (i ne samo oni) slušaju.  

Sastavnica je neke naše popularne kulture i po meni nešto što je nažalost postalo karakteristično za naše prostore.
To će vjerojatno uskoro, ako već nisu, napisati u nekom stranom vodiču za Hrvatsku. I to će biti istina.

Mia M.