Grad Jastrebarsko svoj dan obilježava trinaestog studenog, u spomen na isti datum 1991. godine kada je grad napustila JNA. Bio je to kraj mučne epizode jaskanske povijesti kada je najviše nervoze unosila sama činjenica da se dobro opremljen garnizon nalazi usred Jaske uz najgore slutnje što bi se sve od toga moglo razviti. Jaskanski slučaj ne može se niti sagledati niti shvatiti bez uvida u ostale događaje u Hrvatskoj u to vrijeme, a koji su bili katalizatori zbivanjima i na našem području.

U jesen 1991. godine rat je na području Hrvatske bio u punom jeku, mitinzi i huškanja prerasli su u otvorene sukobe, a u njih se sve češće uključivala i Jugoslavenska narodna armija ispočetka nenaklonjena bilo kojoj vrsti nacionalima i separatizma, no u kojoj su nakon debakla u Sloveniji (ljeto 1991.) prevladali velikosrpski elementi jer je bilo jasno da se Jugoslavija kakva je postojala više ne može očuvati. Još potkraj travnja 1990. godine, kada se vidjelo da HDZ pobjeđuje, JNA je Teritorijalnoj obrani Hrvatske oduzela sve naoružanje (za oko 200. 000 vojnika), što su Slovenci stigli preduhitriti i u ljetnom ratu 1991. lako savladali ne baš motivirane jedinice koje su upućene iz kasarni u Hrvatskoj, uključujući i jaskansku. Jaskanci su povratak tih jedinica dočekali prosvjedima i bacanjem kamenja i jaja po tenkovima, srećom bez odgovora s druge strane. Napad na Sloveniju izazvao je velike dileme u hrvatskom vodstvu. Ministar obrane Martin Špegelj, i sam bivši general JNA predlagao je da se Hrvatska pridruži obrani Slovenije i to osvajanjem vojarni na svom teritoriju ili barem blokadom onih garnizona iz kojih su jedinice JNA išle za Sloveniju. Tada još to politički vrh nije prihvatio jer se predsjednik Tuđman bojao međunarodnih sankcija i sumnjao može li Hrvatska vojska, još u nastajanju uopće i uspješno izvršiti takve akcije. Već u rujnu situacija se promijenila i jaskanska vojarna bila je blokirana kao i ostale u hrvatskim gradovima. Analize NATO-a i JNA predviđale su slamanje otpora u najviše dvadesetak dana, a ofenziva je krenula prema mađarskoj granici (Virovitica), prema slovenskoj granici (Karlovac), prema moru (Karlobag), blokirane su hrvatske luke, napadnuti gradovi. U tim uvjetima nastao je Glavni stožer Hrvatske vojske na čelu s generalom Antunom Tusom. Uz suradnike generala Petra Stipetića i pukovnika Imru Agotića, Tus je uspio ustrojiti Hrvatsku vojsku, stabilizirati obranu i već pod kraj te godine prijeći u ofenzivu. Budući da vojska nije imala naoružanja ključnog za obranu zemlje do njega se došlo na dva načina, krimijučarenjem izvana i zaposjedanjem postojećeg arsenala u garnizonima na tlu Hrvatske. Uspješnim pregovorima JNA je napuštala gradove i ostavljala vojnu opremu u Gospiću, Perušiću, Đakovu, Bjelovaru, Križevcima i drugim gradovima, uključujući i Zagreb i Jastrebarsko. Pregovori koje je tadašnje vodstvo općine Jastrebarsko vodilo sa zapovjednikom jaskanskog garnizona pukovnikom Radovanom Tačićem rezultiralo je mirnim povlačenjem iz Jaske, što je bar u samom mjestu smirilo nervozu, iako su se Jaskanci već tada nalazili na Kupi, a jedinice povučene iz Jaske kasnije su pregrupirane i uključene u rat u BIH. Razloge zašto tada JNA nije krenula na Zagreb, treba tražiti u konceptu Velike Srbije i do kuda bi njene granice trebale ići. Nakon formalnog proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske u listopadu 1991. jugoslavenski unitarizam bio je posve napušten, bilo je jasno da se više ne radi o separatističkim motivacijama manjine u saveznim državama, stoga su učvršćene su linije koje je trebalo zadržati u okviru stare države, koje su uključivale velik dio, ali ne i cijelu RH. Kaotična situacija i rasap cijele jedne ideologije rezultirali su na koncu dobivanjem vremena potrebnog za organizaciju i plan kojim su i okupirani dijelovi vraćeni Bljeskom i Olujom 1995. te mirnom reintegracijom Podunavlja 1999. kojim se RH konačno vratila u svoje današnje, međunarodno priznate granice.

Izvor: Ivo Goldstein: Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb 2003.